Cini se da ponekad omjer vremenskog tijeka i kolicina povijesne patine tvore pravu formulu za vrednovanje umjetnosti. Povijesni odmak omogucava da se prosiri moc shvacanja, a time i prihvacanja neke umjetnosti. Kao da se "zablja perspektiva" suzivota s necijom kreativnoscu, kojoj prizeman dah mocvara svagdasnjice oduzima onu notu nadnaravnog fluida sto obavija istinski umjetnicki cin, moze uspjesno zamijeniti znatno povoljnijim, "pticjim rakursom" gledanja, iz kojeg se, kao na dlanu jasno ocrtavaju raznovrsna, istodobna nastojanja drugih sredina. Takva vrsta udaljenosti omogucava mozda cak i povoljniju ocjenu i vrednovanje necije umjetnosti, jer splet sretnih ili nesretnih povijesnih okolnosti koji uvjetuje samo umjetnicko stvaralastvo, moze tom stvaralastvu dodati jos poneku vrijednost, te ga mozda i odgovarajuce opravdati usporedbom s umjetnickim nastojanjima drugih prostora. Danas je , tako, moguce promatrati i stvaralastvo hrvatskog orguljasa, skladatelja, glazbenog pisca, matematicara i fizicara Franje Dugana u sklopu europskog orguljastva s kraja XIX. i pocetka XX. stoljeca.
      Premda je Franjo Dugan i tijekom zivota, kao orguljas zagrebacke katedrale, glazbeni pedagog, aktivni clan mnogih umjetnickih udruga, jedan od osnivaca i glavni pobornik Cecilijanskog pokreta u Hrvatskoj, zasigurno bio cijenjen glazbenik, vazan u kulturno-glazbenom zivotu Hrvatske, ipak njegovo stvaralastvo u ono doba, a i zbog kasnijih povijesnih okolnosti, nije bilo u potpunosti vrednovano.
      Prasina socrealistickog prisilnog zaborava, koja je prekrila njegov opus nakon njegove smrti, u svojem sivilu ignorancije i izopcenja svake duhovnosti, onemogucila je stvarnije proucavanje Duanova sakralnog opusa, a time i onog vezanog uz orgulje. A bas taj opus povezuje Franju Dugana s europskim orguljastvom.
      Smjena stoljeca bila je za sve umjetnosti burno razdoblje. U povijesti se nikad dotad nije dogodio tako velik civilizacijski pomak u tako kratkom razdoblju. Vrijeme je to velicanstvenih znanstvenih dostignuca, razvoja tehnike, i uopce, znacajnog pomaka u samoj kvaliteti zivota. Neosporno je da su sve te promjene naravno, uz misaone domete koji su ustanovili kvantnu teoriju ili pak onu einsteinovsku o relativitetu, nuzno prouzrocile i svojevrsni kaos stilova u umjetnosti. Istodobno se ispreplicu nostalgicari kasnoromanticarskog senzibiliteta s eskpresionistima razarackog nagona. Problematicne politicke prilike u Europi uzdignute su na razinu opce svijesti. Erupcija bunta protiv ustaljenih normi postoji pomalo na svakom polju ljudske kreativnosti isto kao i romanticarski spokoj i idealisticka filozofija, jer se Europa od godine 1870. nadalje doista cinila mirnim i ugodnim mjestom sve do pocetka prvog svjetskog rata 1914.
      Tako je bilo i u Hrvatskoj, pomalo ladanjskoj zemlji na rubu europskih dogadaja, kada je petnaestogodisnji Dugan postao ucenikom katedralnog orguljasa Kolandera, te se odusevljavao glazbom J. S. Bacha, ciji opus ostavlja neizbrisiv trag u njegovu orguljskom stvaralastvu. Zanimljivo je mozda samo usput spomenuti da, poput Bacha koji je svoju znamenitu "Toccatu i fugu u d-molu" skladao u svojem mladenackom razdoblju, Dugan svoju mozda najpoznatiju skladbu sirem slusateljstvu, "Toccatu u g-molu" sklada sa samo 18 godina.
      Polifono umijece svrstava Dugana u opci kontrapunkt europskog orguljastva prve polovice dvadesetog stoljeca. Buduci da je studij kompozicije zavrsio u Berlinu, njegovo se obrazovanje osniva na njemackoj tradiciji, te ga neminovno povezuje sa tadasnjim orguljaskim uzorima. Njemacko se orguljastvo, naime, krajem XIX. stoljeca razvija na temeljima lisztovskog virtuoziteta, mendelssohnovske ocaranosti Bachovom umjetnoscu, i tada vrlo aktualnom opusu kontrapunkticara Rheinbergera. Medutim, bas smjena stoljeca donosi sa sobom istinsku sponu koja povezuje tradicionalnu bachovsku polifoniju s a kasnoromanticarskih harmonijama i lisztovskim virtuozitetom u izuzetnoj glazbenoj osobnosti Maxa Regera. Regerovo je stvaralastvo velicanstvena renesansa baroknih oblika - orguljskih preludija i fuga, toccata , passacaglia i koralnih varijacija, preoblikovanih na posve nov nacin. U svojem glazbenom tkivu one vec kriju smjele klice zgusnute kromatike nagovjestavajuci nadolazeci sok koji ce glazbenoj estetici prouzrociti politonalnost, a kasnije i atonalnost, kao sto su Cezanne i Seurat geometrijskim uopcavanjem pojavnosti pripremili put apstrakciji u slikarstvu.
      Zgodna slucajnost godine rodenja (1874.) stavlja Franju Dugana izmedu starijeg Regera i mladeg Alberta Schweitzera, jednog od najpredanijih interpreta i poznavatelja Bachove glazbe toga razdoblja, te mu je odabirom sudbine pripala duznost da bas on svojom reproduktivnom djelatnoscu upozna hrvatsku glazbenu javnost s orguljskim djelima neumrlog Bacha, te da toj publici podari prva opseznija i vaznija djela za orgulje. Naime, upravo Dugan, iako mnogo umjerenijom, ali ipak vrlo osobenom regerovstinom, provodi u Hrvatskoj svojevrsnu renesansu baroknih oblika u orguljskom opusu.
      Pune sugestivnosti, njegove se skladbe odlikuju elegantnim polifonim stilom i bogatim harmonijskim tkivom osjencanim narodnim duhom sto izvire iz njegova bavljenja hrvatskom sakralnom glazbom. Pripradnost Cecilijanskom pokretu i cecilijanskoj ideji koja, osim sto njeguje gregorijansko pjevanje i klasicnu polifonu glazbu, obnavlja crkvene pjesme na narodnim jeziku i trazi visoku umjetnicku razinu u liturgijskoj praksi, povezuje opet Franju Dugana s drugim europskim sredinama. Istodobno su tim idejama zaokupljeni i Perosi u Italiji, Flor Peeters u Belgiji i osnivaci znane Scolae Cantorum u Parizu, Vincent d' Indy i virtuoz na orguljama Alexander Guilamnt. Bas Guilmant kao ucenik J. Lemmena, fantasticnog pedagoga koji je odgojio orguljske majstore poput Widora, Duprea, Alberta Schweizera, zatvara krug koji cini tajnu vezu i neprekinutu nit sto spaja sveukupno europsko orguljastvo. Naime, taj francuski pravac temelji se na njemackom nasljedu koje ponovno nalazi svoje ishodiste u umjetnosti J. S. Bacha.
      Dio Duganova opusa za orguljase cini i niz polifonih verseta filigranske strukture, u kojima je Dugan pravi majstor ugodaja. Harmonijski labirint tih minijatura koje se provlace kroz sve tonalitete, secesijskim viticama kontrapunkta ocrtava Duganova glazbena raspolozenja prelijevajuci se zvukovnom paletom orguljskih registara od sjetnih u Andanteu u f-molu do vedrih i odlucnih u Risolutu u Es-duru. Dugan tezi za zasicenim orguljskim zvukom i ne upusta se u isticanje izrazito diferenciranih koloristickih nijansi koje mogu pruziti orgulje. Čini se da je Walckerovo glazbalo zagrebacke katedrale Dugana ponajprije odusevljavalo svojim mocnim, tamnim zvukom i bojom osamstopnih i sesnaeststopnih registara. Takva, u osnovi tamno obojena polifonija Franje Dugana, u svojem melodijskom tijeku nostalgicno priziva hrvatski narodni duh koji je zacijelo, preko starih crkvenih popijevki vrlo nadahnjujuce djelovao na njegov stvaralacki rad. Hrvatski "lari" i "penati", odredili su snjegovu cvrstu pripadnost sredini i korijenima, dajuci tako, u opcim okvirima Duganovu opusu i dodatnu vrijednost. I premda je Duganova glazba kroz protekla razdoblja bila zaboravljana i nedovoljno afirmirana, sreca je sto svaka istinska glazba ima i cudesnu moc prezivljavanja. Moguce joj je uzdici se iz pepela zaborava i reinkarnirati pod prstima izvodaca. Evolucijom ljudske svijesti i civilizacijskog iskustva ponovno se uoblicit i u mozda cak i kvalitetnije i plemenitije postojanje.